Izvor: eKapija | Ponedjeljak, 24.07.2017.| 10:47

Nikola Baroš, načelnik Klinike za plastično-rekonstruktivnu hirurgiju UKC RS - Na posao se dolazi nasmijan

Nikola Baroš
Odluka da studira medicinu bila je spontana, a tokom studiranja shvatio je da je hirurgija upravo ono čime želi da se bavi. Kako kaže, splet okolnosti ga je odveo na specijalizaciju u oblasti plastične hirurgije, koja omogućava da osim stručnog rada, pokažate i svoju kreativnost. Tako je spoj stručnosti i kreativnosti bio presudan da se dr Nikola Baroš danas nađe na čelu Klinike za plastično-rekonstruktivnu hirurgiju i opekotine UKC RS. U intervjuu za eKapiju, doktor Baroš otkriva kako ga je put od želje da bude pilot ili poznati rukometaš, doveo do toga da postane priznati hirurg.

- Često se sjetim svojih želja koje su išle u pravcu vazduhoplovstva. Želio sam da upišem Vazduhoplovno-vojnu gimnaziju u Mostaru i jednog dana postanem pilot.. Međutim, kada sam završio osnovnu školu, već je počeo rat i sve se promijenilo. Vojska, za koju sam želio da se školujem, prestaje da postoji i ja upisujem banjalučku gimnaziju.

Prijateljstva iz školskog doba nastavio je i dan danas. Kako kaže, krajem osmdesetih i početkom devedesetih, u Banjaluci je stasavala jedna urbana generacija.

- Ponosan sam što sam bio dio te generacije. Mi smo još u osnovnoj školi pratili MTV, Eurosport, kupovali časopis Bravo, trenirali rukomet, išli u muzičku školu kao i na razne sekcije… Sjetim se često moje generacije, inteligentnih i pametih vršnjaka, koji su se, nažalost, zbog rata rasuli po cijelom svijetu.

Za vrijeme školovanja, kao i mnogi banjalučki dječaci, trenirao je rukomet.

- Rukomet volim još od djetinjstva. Banjaluka ima veliku tradiciju u ovom sportu, kada sam ja bio dijete u mom gradu je bila čast biti dobar rukometaš.

"Nisam sanjao da budem doktor"

Neodlučnost nakon završene srednje škole odvodi ga na pravi put, koji mu je, izgleda, bio predodređen.

- Iskreno, nisam znao šta ću da studiram. Nikad nisam sanjao da budem doktor ili nešto slično. Pošto sam bio odličan učenik, bilo je normalno da upišem neki "teži" fakultet, kao što su elektrotehnički ili medicinski, pa sam, na kraju, predao papire za medicinu.

Studiranje medicine nije bilo jednostavno, ističe dr Baroš. Ako nisi na predavanjima, onda si na vježbama, a u slobodno vrijeme tražiš prostor da učiš.

- Ne mogu baš da se pohvalim da sam bio najuzorniji student. Kad položim ispit, nikad nisam uzeo da učim naredni. Bio sam klasični "kampanjac".

Slobodno vrijeme na hirurgiji

Kao student pete godine, skoro sve svoje slobodno vrijeme provodio je na Hirurgiji, u operacionoj sali. Tadašnji mentor bio mu je plastično-rekonstruktivni hirurg dr Zoran Dimitrijević koji je, kako kaže, u njegovom kasnijem životu i karijeri ostavio neizbrisiv trag.

Nakon završenog fakulteta i kratkog volontiranja u Domu zdravlja Banjaluka, dobio je posao ljekara sekundarca na tadašnjoj Klinici za specijalne hirurške djelatnosti, koja je uključivala odjeljenja torakalne, vaskularne, neuro i plastične hirurgije.

- Iskreno, moja velika želja bila je uvjek grudna (torakalna) hirurgija, zbog mog rođaka prof. dr Borislava Baroša koji je bio načelnik Klinike za torakalnu hirurgiju na Institutu u Sremskoj Kamenici. Na sam pomen njegovog imena, moja porodica je odavala utisak izrazitog poštovanja, što je u mojim očima bilo i ostalo nešto veliko i uzvišeno.

U to vrijeme na torakalnoj hirurgiji bilo je dosta mladih ljekara specijalizanata i nije bilo potrebe za novim kadrom, tako da je dr Nikola Baroš raspoređen na plastičnu hirurgiju.

- Nakon skoro tri godine provedene na Klinici za specijalne hirurške djelatnosti, raspisana je specijalizacija iz plastično-rekonstruktivne hirurgije, na koju sam aplicirao i dobio specijalizaciju. Poslije pet godina specijalizirao sam istu, na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.

U toku specijalizacije, naš sagovornik se edukovao na klinikama za plastičnu hirurgiju u Beogradu, Madridu, Milanu i Zagrebu. Posebno značajna edukacija bila je u Klinici za plastično-rekonstruktivnu hirurgiju u Evropskom onkološkom institutu u Milanu (IEO Milan).

- Tamo sam bio pola godine. Boravak u Milanu je veoma uticao na moj rad, kao i na moj odnos prema poslu. Takođe, otvorio mi je mnoga vrata i omogućio da shvatim da u ovom poslu nema granica.

Najnoviji standardi u hirurgiji dojke

Nakon povratka iz Milana i završene specijalizacije, dr Baroš zajedno sa ljekarima sa Klinike za plastično-rekonstruktivnu hirurgiju, po prvi put u BiH, radi neke operativne zahvate iz oblasti rekonstruktivne hirurgije dojke. Danas ti zahvati predstavljaju standard onkološkog i rekonstruktivnog liječenja karcinoma dojke.

U UKC RS se tada formira i Centar za dojku, posebna organizaciona jedinica koja se samo bavi patologijom dojke, po najnovijim standardima evropskih udruženja poput EUSOMA-e.

- Načelnik te organizacione jedinice dr Aleksandar Guzijana, onkološki hirurg, bio je sa mnom na edukaciji u Milanu. Uz njegovu pomoć uspjeli smo uvesti u praksu najnovije standarde u liječenju onkološke i rekonstruktivne hirurgije dojke, na koje smo posebno ponosni.

"U operacionoj sali se dajem 100%"

Glavni motiv kroz karijeru, našem sagovorniku bio je, a i danas je, da svojim radom pomaže ljudima, kao i da se trudi da se u operacionoj sali "da 100%".

- Posao ljekara je više od običnog zanimanja, vi ste ljekar i na ulici, i u kući, sa rodbinom, kao i prijateljima. Ljudi imaju povjerenje u vas, a vi morate biti edukovani i stručni da to opravdate.

Doktor Baroš je na čelu Klinike za plastično-rekonstruktivnu hirurgiju i opekotine u Banjaluci skoro dvije i po godine. Klinika zasad ima 11 zaposlenih ljekara, od toga jednog univerzitetskog profesora, dva magistra medicinskih nauka, te troje ljekara koji su akivno angažovani u nastavi pri Medicinskom fakultetu u Banjaluci.

- Da bi čovjek bio uspješan u poslu koji radi, svoj posao mora voljeti i svakodnevno se truditi da ga bolje i uspješnije radi. Na posao se dolazi nasmijan. Ako u operacionu salu ne ulazite nasmijani i sa željom da operacija što prije počne, ma koliko bila izazovna i teška, nećete biti uspješan hirurg.

I baš jednu takvu izazovnu i tešku operaciju prišivanja kompletne šake nedavno je izveo tim ljekara UKC RS na čelu sa njim.

- Uradili smo, po prvi put, jedan složeni operativni zahvat replantacije desne šake momka starog 30 godina, koji je u potpunosti zadobio amputaciju kompletne šake. To je jedna od najsloženijih operacija koju sam ikad uradio. Operacija je u potpunosti protekla uredno. Jesam operater i snosim kompletnu odgovornost za rezultat, ali operacija se nije mogla obaviti da uz mene nije bio izvaredan tim ljekara i medicinskih tehničara.

Marljivost, požrtvovan rad, dosljednost poslu i ljubav prema ljekarskom pozivu su osobine koje posebno cijeni kod svojih kolega.

- Biti hirurg nije samo od 7 do 15 časova, ljekar si u bilo kom trenutku, bilo kad i bilo gdje.

Nijedan cilj nije nedostižan


Osim obaveza na Klinici, konsultatskog posla u drugim centrima, kao i rada na Medicinskom fakultetu, slobodnog vremena našem sagovorniku ostaje malo. A to vrijeme najradije provodi sa porodicom i prijateljima.

- Najveći životni ponos i uspjeh je moja porodica. Imam tri sina i moja supruga i ja živimo jednim skladnim životom. Nastojimo da naše junake odgajamo i usmjeravamo na pravi životni put kako bi, prije svega, bili dobri ljudi.

Dr Baroš ne propušta da istakne kako poštuje i cijeni svoje učitelje kojima je zahvalan što se bavi ovim poslom. Takođe, divi se svojim dječacima - kada ih vidi koliko lako usvajaju nove stvari, kako znaju biti promišljeni i kako brzo riješavaju odeđene probleme.

- Čovjek treba živjeti i uživati u svakom trenutku života, i treba da ima skromne i realne ciljeve. Međutim, prema problemima i ciljevima u životu trebalo bi da se odnosimo tako da niti jedan problem nije nerješiv, niti bilo koji cilj nedostižan.

Za sebe kaže da je nestrpljiv - želi sve da riješi odmah. Temperament mu nije takav da je nešto nemoguće uraditi.

- Funkcionišem po principu da sve završim odmah, nema stvari koje čovjek nije u mogućnosti da uradi, sve se može - samo treba imati želju i volju.

Za kraj razgovora dr Baroš nam otkriva da su ekstremni sportovi njegova strast. Bavio se mnogima – od ronjenja do padobranstva.

- Vozim i motor, poseban je osjećaj biti na dvotočkaš. Mislim da ljudi koji voze motor razumiju šta kažem.

Slobodana Šubara
Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.