Izvor: eKapija | Petak, 09.12.2016.| 15:09

Aleksandra Dominović Kovačević, načelnica Klinike za neurologiju UKC RS - Želim vratiti osmijeh na lica pacijenata

Aleksandra Dominović Kovačević
Za nekoliko dana obilježiće 23 godine rada na odjeljenju neurologije Univerzitetskog kliničkog centra RS. U više od dvije decenije karijere stalo je, sada već veliko iskustvo, kontinuirano usavršavanje i izazovi svakodnevnog posla, ali i značajna i zaslužena priznanja. Zahvaljujući radu nje i njenog tima, Udruženje oboljelih od ALS Republike Srpske je postalo član Svjetske alijanse udruženja oboljelih od ALS-a (amiotrofična lateralna skleroza).

Doc. dr sc. med. Aleksandra Dominović Kovačević danas je načelnica Klinike za neurologiju UKC RS, a na tu funkciju postavljena je ove godine. Njen put u medicinu nije bio slučajan, jer joj je i otac bio medicinski radnik.

- Tata je bio laborant u Zavodu Dr Miroslav Zotović u Banjaluci i u porodici se često govorilo o medicinskim temama. Kada razmislim, od osnovne škole sam samo razmišljala o medicini, te sam iz tog razloga i upisala Srednju medicinsku školu, a sve nakon toga je bio neki normalan slijed događaja - počinje priču za eKapiju.

Potiče, kako kaže, iz radničke porodice. Otac je radio u zdravstvu, majka u prosvjeti, i cijeli život su se trudili da se ona i njena sestra iškoluju i izrastu u čestite i dobre ljude, "što su i uspjeli". Bila je vukovac i u osnovnoj i srednjoj školi.

- Djetinstva se sjećam iz perioda boravka u vrtiću "Mara Mitrov" u Banjaluci, teta Elze i Mare koje su nas čuvale, kao i našeg "stalnog planiranja kako pobjeći iz vrtića". Završila sam Osnovnu školu "Georgi Stojkov Rakovski" i banjalučku Medicinsku školu, tada usmjereno obrazovanje, koje je prestavljalo veću grešku tadašnjeg obrazovnog sistema.

Medicinski fakultet je upisala u Banjaluci, a potom prešla na isti u Beograd.

- Za vrijeme studija u Beogradu stanovala sam prvo u domu "Rifat Burdžević", a potom u IV krilu "Studenjaka", koje je tada bilo skoro renovirano, što je za studente bio "raj". To su bila neka srećna vremena, iskrenih prijateljstava i druženja bez interesa, odlazaka u sva beogradska pozorišta, žurki na KST-u, klizanja u Pioniru, studentskih demonstracija, plišane revolucije. U to vrijeme dobri studenti su imali besplatan smještaj i bonove za hranu, tako da smo novac koji su nam slali roditelji koristili za neka druga sitna zadovoljstva, putovanja... Iz moje generacije mnogo je uspješnih ljekara - Goran Vukomanović, Lukas Rasulić, Marijana Vučević, Dragana Moljković, Divna Cvetković, Nebojša Jovanović.....

Fakultet u Beogradu završila je 25. juna 1991. godine, na dan početka rata u Sloveniji. Kaže da su tih godina ljekari sticali svoja iskustva na ratištu, pa je i ona bila bataljonski ljekar na različitim ratištima. Krajem decembra 1993. dobija posao na neurologiji KBC Banjaluka.

- S obzirom na to da je tada bio odliv kadrova, specijalizacije smo dobijali brzo. Jedan dio specijalizacije sam obavila u Banjaluci, a dio na Vojno-medicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu, gdje sam i položila specijalistički ispit u februaru 1998. godine. Iste godine sam nastavila edukaciju iz elektromioneurografije i evociranih potencijala na VMA, a nakon toga se vratila u KBC Banjaluka i pokrenula rad Kabineta za EMG koji tada nije radio zbog nedostatka kadrova. Kao odjeljenski ljekar sam radila do 2006. kada sam postavljena za Šefa opšte neurologije sa polikliničkim traktom.

Postdiplomski studij je završila na Medicinskom fakultetu u Banjaluci, odbranila magistarski rad 2010. godine, a iste godine i dobila edukaciju iz primjena botulinskog toksina kod fokalnih distonija na Institutu za neurologiju u Beogradu i zajedno sa doktorom Zoranom Vukojevićem pokrenula rad Kabineta za primjenu botulinskog toksina, jedinog u Bosni i Hercegovini.

Doktorsku tezu, odbranjenu 2014, stekla je u oblasti amiotrofične lateralne skleroze (ALS). Već 18 godina je uključena u nastavu Medicinskog fakulteta u Banjaluci, na predmetu Neurologija.

- Neurologiju sam zavoljela još kao student, jer mi je vježbe vodio čuveni profesor Slobodan Apostolski koji je na tako jednostavan i plastičan način znao da približi neurologiju. Neurologija je matematika u medicini puna kombinatorike i mogućih rješenja, ali i zamki. Kasnije, splet okolnosti je doveo do toga da se uprazne radna mjesta na Neurologiji i da dobijem tu posao. Upravo u tom istom periodu je došlo dosta mladih ljekara - Sanja Grgić, Zoran Vukojević, Zoran Vujković, Duško Račić, Siniša Miljković, Vlado Đajić - koji su u kasnijem periodu neurologiju razvili kao jednu modernu granu medicine sa svim dijagnostičkim i terapijskim procedurama. Zato danas neznatan broj bolesnika ima potrebu za upućivanjem u neki veći centar.

Dobar ljekar je posvećen poslu

Kaže da se danas u neurologiji, nažalost, susreće sa mladim pacijentima, iako je ovo nekad bila grana medicine u kojoj su se sretali većinom ljudi starije dobi. Dolaze ljudi sa različitim neurološkim bolestima "koje nisu uvijek onakve kako piše u našim knjigama".

- Ponekad imate i dileme oko terapije, ali uvijek su tu kolege sa kojima možete podijeliti razmišljanja. Sada, kao načelnik, imam i dodatne obaveze oko organizacije rada klinike, pružanja adekvatne zdravstvene zaštite, raznih kratkoročnih i dugoročnih planiranja. Posao ljekara je izuzetno težak i odgovoran. Radi se u uslovima koji nekada nisu adekvatni, ali naš narod zna funkcionisati u svim okolnostima, što je pokazano više puta. Ponekad vas posao, posebno dežurstva fizički i psihički iscrpe, kao i brojni paramedicinski problemi koje morate povremeno rješavati. Ukoliko želite biti dobar ljekar morate veći dio sebe dati i posvetiti se tom zahtjevnom poslu.

Prema njenom mišljenju, građani imaju povjerenje u većinu ljekara.

- Kada posmatrate čekaonice u našem južnom krilu i kada pogledate sedmične i mjesečne izvještaje, onda vidite da kroz ambulante dnevno prođe više stotina bolesnika. Pacijent, ukoliko je zadovoljan ljekarom, ponovo će mu se obratiti za kontrolne preglede i sve što mu je neophodno. Povjerenje pacijenta je veoma teško steći, a još teže održavati.

Kod svojih kolega prije svega cijeni normalan međusobni odnos, pun uvažavanja i poštovanja, zatim njihovu stručnost i spremnost da pomognu jedni drugima, i u stručnom i u ljudskom smislu.

- Bez timskog rada nema uspjeha u medicini. Recimo na neurologiji svaki dan u vizitu idu ljekari specijalisti, neurolozi, fizijatar, medicinske sestre, fizioterapeuti, a svakodnevno konsultujemo i druge specijaliste.

Nesebnična podrška pacijentima


Najvećim profesionalnim uspjehom smatra osnivanje Udruženja oboljelih od amiotrofične lateralne skleroze ALS, jer su uspjeli sve oboljele u RS, njih 41, okupiti na jedno mjesto, uspostaviti komunikaciju između njih i članova njihovih porodica i obezbijediti im lijek ruluzol, jedini koji je odobrila FDA. Novcem prikupljenim od humanitarnog koncerta Rock Simfonije kupili su pet neinvazivnih ventilatora, koji su proslijeđeni oboljelim kao pomoć pri disanju u kućnim uslovima.

Sa humanitarnog koncerta u Banjaluci
- Osnivanjem Udruženja oboljelih od ALS i našom zajedničkom borbom za oboljele, ostvarili smo i neka međusobna prijeteljstva i veze koje imaju neke posebne niti. Sada te pacijente doživljavam i kao velike prijatelje i osjećam dodatnu odgovornost za njih, ali i nemoć jer ne mogu da im ponudim neke druge potencijalno moguće lijekove koji dolaze u različitim fazama ispitivanja. Posebno bih bila srećna ukoliko bi do kraja mog radnog vijeka bila pronađena molekula koja bi dovela do zaustavljanja progresije ALS i oporavka oboljelih. Time bi bili vraćeni osmijesi na mnoga lica, a posebno na lice moga prijatelja, velikog čovjeka i borca dr Zorana Gvozdena, kao i na lica drugih oboljelih.

Kaže da nije sugurna da li bi izabrala neurologiju kada bi se opet našla na početku karijere, jer je to "teška specijalizacija, gdje se susreću pacijenti sa teškim invaliditetima".

Danas, ima malo slobodnog vremena, ali nastoji da ga iskoristi što više sa porodicom, najprije sa ćerkom Teodorom.

- Bez obzira na moj profesionalni uspjeh, svojim životnim uspjehom smatram to što moja kćerka u ranim jutarnjim časovima dok se sprema za odlazak u školu pjeva "Ja sam srećno dijete". Teodora je, naravno, i moj ponos jer je prije svega pošteno, neiskvareno dijete, odličan učenik osmog razreda osnovne škole, i petog razreda niže muzičke škole, takmičar iz matematike, a uz to igra i folklor u društvu "Veselin Masleša".

Naša sagovornica voli da bude u prirodi, šeta ili da ode na bazen.

- Zadovoljstvo mi je i da pijem kafu u baštama nekih banjalučkih kafića sa meni dragim ljudima. Volim gledati filmove, dobru pozorišnu predstavu, čitati knjigu.

Putovanja joj daju dodatnu energiju za sve poslovne izazove, relaksiraju je i "ispunjavaju dušu na neki poseban način". Posebno pamti Sankt Petersburg, Njuork, Barselonu...

- Umjerenost u svemu što radite, iskrenost, ljubav, prijateljstvo, odanost, spokoj - to nema cijenu u životu i to su najveće životne vrijednosti za mene.

Kaže da na dobrotu reaguje još većom dobrotom. Kada je uvreda u pitanju, zavisi od koga dolazi. Ako je od nekoga do koga joj je stalo, bude joj teško, razmišlja, analizira. Ako dođe od nekoga za koga ne mari, to je ne dodiruje.

Poniženja i ne doživljava, jer sebe ne dovodi u situaciju da joj se dese.

- Ja sam jedna jednostavna osoba sa specifičnom težinom.

Teodora Brnjoš


Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.