Izvor: eKapija | Srijeda, 23.08.2017.| 08:23

Miroslav Tadić, gitarista - Muzika je moja domovina

Miroslav Tadić (Foto: azramag.ba)
Proslavljeni gitarist Miroslav Tadić nedavno je u sarajevskom BKC-u održao fantastičan koncert u duetu s dugogodišnjim prijateljem Vlatkom Stefanovskim. Oduševljena publika teško je mogla pratiti vješte prste dvojice muzičkih velemajstora, pitajući se postoji li nota ili harmonija koju oni ne mogu odsvirati na svojim gitarama. Kada je o gitari riječ, ne postoji tajna ovog instrumenta koju ne zna Miroslav Tadić.

Ovaj skromni čovjek, rođen u Tuzli, odrastao u Beogradu, školovao se u Italiji i Americi, jedan je od najvažnijih svjetskih muzičara današnjice, čovjek za čije se nastupe uvijek traži karta više, od Los Anđelesa preko sarajevskog BKC-a, do Japana. S Miroslavom Tadićem ekipa Azra magazina je razgovarala o njegovom rodnom gradu, o sevdahu, dolasku u Ameriku.

Rođeni ste u Tuzli, gradu poznatom kao "rasadniku" muzičkih talenata? Je li bila sudbina da se jedan tako značajan muzičar rodi baš u Tuzli? Potječe li Vaša porodica iz tog kraja?

– Hvala vam za kompliment, prije svega. Stvarno ne znam šta da mislim o tome. Rođen sam u Tuzli, ali vrlo malo vremena sam proveo tamo. Moja majka je bila glumica, angažirana u Tuzlanskom pozorištu te 1959. godine, kada sam rođen. Prvu godinu života sam proveo u Tuzli. Majka je potom ponovo igrala u Tuzlanskom pozorištu kada je meni bilo sedam godina, tada sam išao u prvi razred. Samo dvije godine sam proveo u Tuzli, ali vrlo važne godine u mom životu. Moja veza s Tuzlom nije porodična, jer moja porodica ne potječe iz tog kraja, ali te dvije godine provedene u tom gradu, ostale su u jako lijepom sjećanju i mami i mom ocu, koji je radio kao novinar za list "Front Slobode". Nisam razmišljao mnogo o tome dok nisam vidio da iz Tuzle dolazi mnogo dobrih muzičara, pogotovo gitarista. Recimo, Denis Azabagić pa Damir Avdić, vrlo zanimljive muzičke energije, vrlo zanimljivi muzički likovi. Meni je želja da sviram u Tuzli. Nažalost, moj raspored obaveza je takav da vrlo malo vremena godišnje provodim u ovom regionu, jer živim u Americi, ali se nadam da će u sljedećih nekoliko godina biti prilike. Naročito bih želio da u Tuzli sviram solo-koncert.

Vas definiraju i kao srpskog, hrvatskog i crnogorskog muzičara? Ipak, najbliže Vas je definirati kao "balkanskog muzičara"?


– Nisam nikada obraćao pažnju na "etnički" sastav. Ipak, na Wikipediji je negdje pisalo da sam bosanski gitarist, negdje da sam srpski gitarist, onda treba i to da pojasnim, mada mi to uopšte nije važno. Ja sam čovjek hrvatsko-srpskog porijekla, jer mi je majka Hrvatica, otac Srbin, rođen sam u Bosni, znači da potječem iz sva ta tri "dijela" i to mi je baš drago, da u meni postoji taj nekakav etnički miks.

U Vašim notama primjećuje se makedonski melos.

– Kad sam bio tinejdžer, uopšte nisam slušao folklornu muziku. Jedina muzika koja je tada mojoj generaciji bila zanimljiva jeste makedonska muzika, zato što je imala poseban emotivni sadržaj i jednu posebnu "komplikaciju" vezanu za neparne ritmove, tako da je nama kao mladim muzičarima to bilo, a i danas ostalo, veoma izazovno. Ali, mislim da makedonska muzika ima tu neku univerzalnost, nezavisnost od svih etničkih "backgrounda", to je muzika koja je, zapravo, samim svojim sadržajem iznad i izvan svega ostalog. Meni je bilo drago da smo, nakon što su se svi nemiri i ratovi završili ovdje na Balkanu, Vlatko i ja bili među prvim muzičarima koji su svirali u svim dijelovima bivše Jugoslavije. Mislim da nas djelomično i ta makedonska muzika sve povezuje, i ne donosi nam te van-muzičke i van-umjetničke asocijacije.

U Vašoj muzici ima malo i sevdaha, osjeti se to. Kakav je Vaš odnos prema sevdahu?


– Imam sve više iskustva sa sevdahom. Prvo, sarađujem s Merimom Ključo, koja izvanredno poznaje sevdah. Sevdah u sebi nosi neke druge utjecaje koji su meni bliži kao muzičaru, čisto ih bolje poznajem. Ali, sevdah je za mene i jedna muzička oblast s kojom sam vrlo pažljiv, zato što ga ne poznajem dovoljno i onda ne bih da se upuštam u to, iz jednostavnog razloga, jer bih najprije trebao mnogo naučiti o tome. Tako je bilo i s flamencom, koji je jako utjecao na mene, međutim, godinama sam ga proučavao prije nego što sam ga počeo svirati.. Sada imam mali zadatak da se još više približim toj muzici. Ono što mi je zanimljivo u sevdahu jeste da ga povežem s onim stvarima koje su meni bliske, a to je Makedonija i to je flamenco, to je sve povezano historijom i utjecajem turske vladavine na ovim prostorima te utjecajem romskih selidbi kroz ove dijelove, ali i utjecajem vremena prije toga, Bizantije i tako dalje. Ima tu mnogo poveznica, kao i u ljudima. Svi smo kombinacija mnogo različitih utjecaja.

(Foto: azramag.ba)
Živite u Los Anđelesu i tamo izvodite balkansku muziku. Kako tamošnja publika reagira na ritmove s ovog podneblja?

– Oduvijek je publika reagovala s velikim interesovanjem i s velikom toplinom. Nema nikakve velike razlike. Los Anđeles i uopšte Amerika prostor su i zemlja emigranata, koja je, uprkos sadašnjoj politici koja izgleda vrlo rigidna, u suštini zemlja u kojoj se niko ne osjeća kao stranac. Tako ni muzika. Muzika se sluša s nekim otvorenim pristupom. Tako da je moje iskustvo veoma pozitivno.Također, predajem na jednoj muzičkoj akademiji i moji studenti su vrlo zainteresovani. Mogu vam reći da se ponosim načinom kako reaguju oni koje zaista zanima ta muzika. Oni zaista razviju vrlo, vrlo visok nivo vladanja tom muzikom.

Otišli ste 1979. godine u Los Anđeles? Je li bilo teško napustiti rodnu zemlju i sve što Vam je poznato i otići u nepoznato?

– Mislim da je to bilo mnogo teže mojim roditeljima. Otišao sam u svojoj 18. godini. Za njih je to bila jedna vrsta žrtve, koja je bilo vrlo teška da se izdrži. Meni je bilo jednostavnije. Išao sam za muzikom, za svojim interesom i svojom strasti prema muzici. Amerika mi je dala izvanredno muzičko obrazovanje. Tamo sam upoznao mnoge sjajne muzičare. Jednostavno, nisam imao ni vremena za nostalgiju. Muzika je bila moj dom i najviše su mi nedostajali moji roditelji i moja familija s kojima sam bio veoma blizak, ali nisam se mnogo koncentrirao na okolinu. Znači, gdje god da sam bio, ovdje ili Japanu, ja bih se bavio muzikom, muzika je bila moja domovina tokom tih studentskih godina.

U Americi ste upoznali Radeta Šerbedžiju, još jednog zemljaka. Kako je tekla Vaša saradnja?

– Bio sam veliki poštovalac njegovog djela i bila mi je ogromna čast kada smo se upoznali. On je čovjek ogromne topline, fantastične energije. Na kraju, moja majka je bila glumica, koja je studirala u Zagrebu, tako da imamo mnogo dodirnih tačaka. Naša saradnja je počela iz druženja. Rade je uvijek oko sebe okupljao jako zanimljive ljude, kod njega su bili skupovi, druženja, večere, gdje smo počeli da sviramo neobavezno i onda smo s vremenom razvili neku saradnju koja se u jednom momentu i formalizovala. Napravili smo dva CD-a. Jedan od njih je osvojio "Porina" u Hrvatskoj, bio je veoma zapažen. Mnogo sviramo zajedno. Vlatko Stefanovski i ja smo baš nedavno bili njegovi gosti na otvaranju njegovog Teatra Ulysses.

Dugo i vrlo uspješno sarađujete s Vlatkom Stefanovskim. Saradnja je, vjerujem, rezultirala i velikim prijateljstvom.

– S Vlatkom je oduvijek bilo vrlo lako sarađivati. Imamo vrlo različit pristup gitari, znači nemamo tu neku konkurenciju, ko je brži, ko je ovo ili ono. Svako od nas je jedan gitarski svijet za sebe. Nemamo nikakvih problema s egom, s nekim takmičarskim elementima, a od samog početka smo se jako dobro složili kao ljudi. Tako sarađujemo već 20 godina, putujemo zajedno. Bio sam kod njega mnogo puta u Skoplju, on je bio kod mene u Americi. To je jedno prijateljstvo i muzička saradnja koje nemaju granicu između sebe. Profesionalni dio, lični dio i neka naša bliskost su potpuno povezani.

Kako mlade generacije reagiraju danas na Vašu muziku, na muziku gitare? Kakav je muzički ukus današnjih mladih
?

– Vrlo mi je teško da vam odgovorim na to pitanje. Živim u zemlji koja je izuzetno raznolika. U mojoj školi svaki student je različit od drugog. Ljude zanima svašta, od elektronike, rada s elektronskim medijima, kombinacije s videom, do klasične gitare ili flamenco gitare. Danas, zahvaljujući ogromnom broju medija, ne postoji neki prevladavajući stil. Mladi muzičari su zainteresovani za mnogo različitih stvari i mislim da je to jako dobro. Pokušavam da održim nekakvo svoje interesovanje i svoje znanje u velikom broju tih muzičkih grana, da bih mogao ostati profesor i tim mladim muzičarima dati informacije koje su im potrebne.

(Napomena: tekst i fotografije u potpunosti preuzete sa sajta magazina Azra)

Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.