Izvor: eKapija | Petak, 09.06.2017.| 11:28

Selma Alispahić, glumica - Možda je i bilo boljih vremena, ali ovo je naše

Selma Alispahić
Nastao kao duhovni otpor opsadi 1992. godine, Sarajevski ratni teatar (SARTR) prošle sedmice obilježio je 25 godina postojanja. Osim što je imao značajnu ulogu u razvijanju i sazrijevanju bh. kulturne scene, SARTR je pokazatelj da je teatar preživio sve moguće društvene devijacije i nove trendove. O ovoj važnoj godišnjici razgovarali smo sa Selmom Alispahić, prvakinjom drame Sarajevskog ratnog teatra. Glumicom koja je već u prvim godinama svog glumačkog staža u radnu biografiju upisala zavidna glumačka ostvarenja, ozbiljne nagrade te, osim na scenu domaćih teatara, stala i na scenu prestižnog Nacionalnog kraljevskog teatra u Londonu. Osim ove činjenice, pamtit će se i ona da je 1998. godine bila jedina članica ansambla SARTR-a.

– Zauvijek ću ostati zahvalna Safetu Plakalu, jednom od osnivača SARTR-a, što me pozvao da mu se pridružim u divnoj i nevjerovatnoj avanturi da teatar, koji nije imao ni prostor, ni ansambl, zajednički održimo u životu. Mogla sam se odlučiti za sigurnije puteve, ali mi je Safetova ideja predstavljala izazov bez obzira na rizike. I evo, proslavili smo 25 godina, ponosni na sve što smo napravili. SARTR je u periodu rata bio glas protiv agresije, nasilja i zla, a u miru nastavlja biti glas protiv gluposti, neznanja, primitivizma, elitizma, ksenofobije, homofobije, islamofobije…, i svih mogućih fobija. Zalažemo se za ljudske i civilizacijske vrijednosti, za njegovanje kulture sjećanja, kako se zlo nikada ne bi ponovilo. Ponosna sam na našu otvorenost za nove ideje, za mlade ljude, a mnogi naši umjetnici su počeli ili napravili svoje najbolje predstave i uloge upravo na našoj sceni. SARTR je zbog toga uvijek nov, svjež, uzbudljiv… I nadam se da će takav biti i sljedećih 25 godina.

Kakvi su bili uslovi za rad te 1998., kada ste bili jedina članica SARTR-ovog ansambla, i kako je teatar u našoj zemlji uopće preživio taj ratni i poslijeratni period?

– Živjeli smo s koferima i selili predstave iz prostora u prostor. Zavisili smo od dobre volje drugih tuatara, igrali smo u amfiteatru Raguza, Kamernom teatru, Pozorištu mladih, Domu policije, mnogo smo putovali, jer je i to bio način da održimo naše predstave u životu. Obišli smo BiH uzduž i poprijeko, Regiju, kao i veliki dio Evrope. Taj period je bio težak i uzbudljiv u isto vrijeme. Preživjeli smo zahvaljujući radu, entuzijazmu i viziji Safeta Plakala, čiji su ljudska dobrota i teatarsko iskustvo otvarali sva vrata u zemlji i inozemstvu. Preživjeli smo zahvaljujući kvalitetu našeg rada, nikada ne potcjenjujući publiku, a publika nam je to vratila dugogodišnjom podrškom i odanošću.

Kakav je ukus današnje teatarske publike?

– Teško je govoriti o ukusu publike, jer su ljudi bombardovani mnoštvom sadržaja iz medija i tu se ne može imati nikakva kontrola. Mi u teatru računamo na pamet publike i pokazalo se, na mnoštvu primjera, da publika itekako želi intelektualne sadržaje, ali im se većinom kroz medije nude sadržaji koji ispiraju mozak. A kad imate čovjeka koji ne misli svojom glavom, onda imate čovjeka kojim možete manipulisati. Teatar koji mi radimo nastoji se boriti protiv sistematskog zaglupljivanja publike, to je teška misija, ali vrijedna truda. Naša mlada publika nam pokazuje koliko smo u pravu, jer su nam predstave pune mladih ljudi, to je najvažnije ulaganje u budućnost

Zahvaljujući Vašem ocu, vrlo rano ste ušli u teatar i glumački posao. Svojevremeno ste znali reći da ste fizički radnik i zanatlija, a ne glumica. Pojasnite nam to.

– Ne volim mistificirati ništa u životu pa ni posao koji radim. Glumac jeste čovjek koji mora biti obdaren prirodnim talentom za svoj posao, ali taj talent mu ništa ne znači ukoliko nije potkovan zanatom i ogromnim radom, kao i željom da svoje glumačke vještine neprestano proširuje i usavršava. Znam mnoge talentovane ljude koji nisu uradili ništa jer su lijeni, kao što znam i one koji nisu obdareni prevelikim talentom, ali su vrijedni radnici i te nedostatke nadoknađuju svojim radom. Ako vam je priroda dala talent, neozbiljno ga je uporopastiti neradom. U tom smislu volim o sebi da mislim kao zanatliji, koji teško radi i nastoji u svojim vještinama svaki dan biti sve bolji.

U svojim dvadesetim godinama postigli ste ono što neki glumci postignu tek u četrdesetim. Kako sada, godinama poslije, komentirate Vaš glumački put, razvoj i uspjeh?

– S obzirom na to da sam uvijek bila individualac koji se grozi sektašenja i grupašenja, kada mislim o svojoj karijeri, začudim se sebi šta sam sve postigla. Najvažnije mi je da sam radila tako da se nijedne svoje odluke i nijednog svog rada ne stidim, ne bih ništa promijenila.

Mislim da sam opstala zbog toga što sam uvijek poštovala posao i ljude u tom poslu, a iznad svega publiku i nisam popuštala u svom uvjerenju da je kvalitet najvažniji. Uvijek mi je bio važniji kontinuitet kvalitetnog rada nego trenutni uspjesi! Dobila sam mnogo nagrada, ali sam u svakoj ulozi kretala ispočetka, s istim uzbuđenjem i odgovornošću. Ljudi u publici osjete kada ih poštujete.

Od samih početaka ste birali šta ćete i s kim igrati… Kako je, sve ove godine, biti u takvoj privilegiji posla kojim se bavite?

– Za to sam se izborila svojim radom. Ne osuđujem nijednog kolegu za bilo šta što su izabrali da rade, tu postoje razni razlozi, što egzistencijalne, što narcističke prirode. I ja sam mogla pristati na sve i svašta, pa bih vjerovatno u ovoj fazi svog života možda bila materijalno komotnija, možda bih imala veći stan ili skuplje auto, ali sigurno ne bih bila mirna kao što sam sada. Sve je stvar izbora, a čovjek kada napravi određene izbore, mora iza njih dostojanstveno stati.

Skloni smo porediti bivše i sadašnje vrijeme i tvrditi kako je jedno bilo ljepše u odnosu na drugo. Jeste li nostalgičar u tom smislu ili prošlost ostavljate tamo gdje i pripada, u prošlost?

– Svako vrijeme stavlja pred čovjeka drugačije izazove, različito se nosimo s novim izazovima. Neko u njima vidi priliku, a neko žali za onim što je prošlo i priželjkuje povrat na staro. Mislim da ne treba žaliti za onim što je neumitno prošlo i što se neće vratiti. Svako za sebe treba pronaći razlog zašto je njegov život sadržajniji i vrjedniji danas nego jučer i zašto ga vrijedi živjeti u ovom trenutku. Pripadam generaciji koja je dio života proživjela prije agresije na BiH i moram reći da, kada je riječ o teatru, ponekad žalim za tim vremenom, jer je bilo mnogo više reda, ljubavi, talenta i rada. Često čujemo da je danas sve poremećeno, vrijednosti izgubljene, ali istovremeno vjerujem u snagu individue, srećem mnoge dobre ljude koji njeguju prave vrijednosti, problem je jedino što nisu eksponirani u javnosti. Ono što volim u BiH jesu mladi ljudi koji danas žive bez kompleksa, znaju ko su i odakle su, željni su znanja i osjećaju se građanima svijeta. U ovoj zemlji vrijedi živjeti zbog mladih ljudi kojima dugujemo budućnost. I konačno bih odgovorila na Vaše pitanje jednom rečenicom velikog Jeana Paula Sartrea: "Možda je bilo i boljih vremena, ali ovo je naše."

Svojevremeno ste živjeli u Londonu, što znači da ste igrali i na daskama drugih, svjetskih teatara. Osjetite li ponekad želju da se još jednom vratite na daske Nacionalnog kraljevskog teatra u Londonu?

– To je bilo nezaboravno iskustvo i naravno da bih ga voljela ponoviti. Divan je osjećaj poštovanja koje sam kao stranac tamo imala, prema meni su postupali jednako kao i prema zvijezdama koje su tada u tom teatru igrale. Kraljevski nacionalni teatar ima tri scene, ja sam igrala dvije predstave na najvećoj Olivier sceni, pa i danas čuvam svoju karticu na kojoj piše da sam član njihovog ansambla. Divno je kad se vozite u liftu zajedno sa Judi Dench ili ručate sa Jane Birkin, i sve je to normalno jer ste članovi iste kuće. Divno je kada su vam partneri Juliet Stevenson ili Rosemary Harris, kada vam režira Simon McBurney koji je do danas ostao odan prijatelj.

Moja prijateljica, glumica Elizabeth Mansfield učestvuje u svim važnim trenucima mog života, svaki put kad sam se porodila došla je iz Londona da vidi moju djecu i podijeli trenutke radosti sa mnom. To su stvari koje su neprocjenjive! Naravno da me period boravka u Londonu obilježio i ostavio značajan trag u mojoj karijeri i životu.

Kako izgleda Vaša svakodnevica u kojoj nema teatra, glumačkog posla, proba, poslovnih putovanja…?

– Obično. Svoje slobodno vrijeme posvećujem porodici. Okružujem se samo pozitivnim ljudima i imam mnogo prijatelja koji nisu iz moje profesije. Moje dvije najbolje drugarice su mi drugarice iz djetinjstva i nemaju nikakve veze s glumom. Pored mog muža rodila sam sebi najboljeg druga i drugaricu, to su moji sin i kćerka.

Majka ste dvoje djece, Bisere i Skendera. Kojih roditeljskih grešaka ste se najviše pribojavali kad je riječ o njihovom odgoju i pripremi za sve izazove koje život sobom nosi?

– Postoji stara izreka koja glasi: "Odgojiti dijete isto je kao iglom bunar iskopati." Ne postoji jedinstveni recept za roditeljstvo i ne treba živjeti u uvjerenju da smo pošteđeni grešaka. Ono što me brine jeste u kakvom društvenom okruženju danas odgajamo djecu, ja ih mogu kući naučiti pravim vrijednostima, ali to ne znači da će ih te vrijednosti dočekati kada krenu u život. Mislim da je najvažnije dijete naučiti da je porodica oaza u koju se može skloniti kad god mu se svijet učini neprijateljskim. Da je porodica onaj mikrokozmos koji može odoljeti svemu što se dešava u makrokozmosu. Želim da im usadim samopouzdanje, da nemaju straha, da budu osjećajni, da budu zahvalni na svemu lijepom, da sanjaju velike snove i da se ne boje da ih možda i ne ostvare, ali da moraju nastaviti sanjati! Želim da nikada ne pristaju na torove nego da im svijet bude domovina.

Želimo Vas upoznati malo bolje. Kakve su, naprimjer, nedjelje u domu Selme Alispahić?

– One su ponekad radne i ispunjene predstavama ili probama, a kada ne radim trudim se da budu ispunjene nekim porodičnim ritualima. Volim kad mi se djeca uvuku u krevet i šćućure uz mene, to je vrijeme razervisano samo za zagrljaje, a ponekad i za neke važne razgovore, jer moj sin sada postavlja vrlo ozbiljna pitanja, a kćerka je maza i obično mu ne da da dođe do riječi. Volim da se okupimo oko stola i razmijenimo mišljenja o svemu i svačemu. Ako je lijepo vrijeme uživamo u šetnjama i odlascima u prirodu.

U kojim tipično ženskim stvarima uživate?

– Kako ulazim u zrele godine, sve više uživam u kuhanju. Volim i odlaske na masažu, jer mi je od povrede na sceni masaža ne samo zadovoljstvo nego i nužnost. Sve manje volim shopping zato što mi prodavnice izgledaju isto, nemaštovito i pretrpano. Obično ciljano kupujem stvari i ne trošim previše vremena. Volim sa suprugom pogledati dobru utakmicu i start utrke Forumule 1, iako to, vjerovatno, ne spada u tipično ženske stvari. Uživam u čitanju, i nadam se da je to tipično i za žene i za muškarce.

Postoji li nešto u Vašem poslu što biste do kraja glumačke karijere željeli ostvariti?

– Ne razmišljam previše unaprijed. Zahvalna sam na svemu što sam uradila i vjerujem da je sve bilo onako kako je moralo da bude. Uživam u činjenici da su sve moje predstave koje sam uradila u SARTR-u imale dug scenski život, ponosna sam što "Ay Carmelu" igram već osamnaest godina. Do kraja godine čeka me snimanje dva filma i od jeseni uzbudljive stvari u mojoj akademskoj karijeri. Ulagala sam godinama u sebe uz mnogo odricanja i sada se to vraća na najbolji način. Nakon sticanja zvanja doktora nauka otvorila su mi se mnoga vrata, tako da uz teatar paralelno živim i u svijetu nauke i to me jako ispunjava. Nemam nikakvih grandioznih želja, jedino želim da mi porodica bude zdrava, mirna i vesela.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet sa sajta magazina Azra)
Unos komentara je omogućen samo ulogovanim korisnicima.